n@let

"I kada izgubiš sve, i kada te zaboli, i kada te napusti onaj koga voliš, kada te povrijede, kada ti oduzmu pravo, sjeti se da je On tu. Jedini. Posljednji. Najbolji. Onaj Koji uzdiže potištene i ponižene.."

13.03.2017.

NE POSTOJIM VIŠE..

Znaš, nedostaješ mi.. mnogo..šta više da ti pričam kad sve znas. ono što si mi rekla u poruci me je uništilo, jer koliko god da si bila ljuta, koliko god da si imala pravo što si se naljutila to nisi trebala reći.. - ali eto, rekla si. Kažu da ima stvari za koje čovjek kaže, uradi, pusti i više nikad ne može vratiti nazad - a jedna od njih je i izgovorena riječ. Ali neću duljiti više. Jednostavno pošto nemam sa kime da ovo podijelim, odlučio sam ovdje.. Zvali su me na razgovor u firmu o kojoj sam u zadnje vrijeme najviše ti pričao, znaš P.....t. Sutra aBD idem na razgovor, u pola 10 ujutu. Zaista opisati ne mogu kako je teško osjećam sada, jer taj za mene veoma veseli i radostan trenutak ne mogu da podijelim sa tobom, sa meni najdražom i najbitnijom, sa mojom najvoljenijom osobom na svijetu. Večeras sam te htio nazvati i reći ti to, podijeliti tu radost sa tobom, to uzbuđenje, poželio sam tvoje riječi da me umire, da mi kažu da ne brinem i da će aBd biti sve uredu, poželio sam da dowiš za mene, da mi budeš podrška, da znam da imam tebe uz sebe bez obzira šta i kako sutra bude. Poželio sam te večeras i da te pitam šta da obučem, te šta da obujem, koje patike, cipele. Da li da obučem smeđu šarenu košulju, ili možda onu plavkastu iz Turske od mame, ili meni najdražu od farmera košulju, ali se bojim da ne budem neozbiljan u njoj, da li nju mogu na razgovor za posao. Koje pantole, da li crvene, ili ove plave što su bile na meni zadnji put kad smo se vidjeli??? Hiljadu pitanja, hiljadu upitika, hiljadu misli a jedina koja zna odgovor i koja ima rješenje za sve to si TI. Volio bih da sutrašnje trenutke svog života dijelim sa tobom. Nadam se da ćeš makar sutra misliti na mene, da ćeš uputiti koju dowu Bogu za mene, te se nadam da će Bog ispuniti i moje dowe koje sam nebrojeno puta izgovorio. Šta znaš, možda, negdje, nekada, nekom prilikom da te pozitivno iznenadim, te možda opet nekada, negdje, budem pored tebe, budem sa tobom, budeš u mom zagrljaju i naručju..to tada, neka nam je Bog na pomoći i neka mi te Bog čuva jer ja zaista ŽIVIM DA TE VOLIM i ja bez tebe ne mogu..MOJE SI SVE, bila, ostala i ostati ćeš do kraja života. NAJVIŠE TE VOLIM i drži mi fige sutra aBD.. Voli te tvoj blento najviše <3

13.03.2017.

...

Živim da te volim..

18.10.2016.

SVA BOL SVIJETA

Nedostaješ..mnogo mi nedostaješ..ne prestajem da mislim na tebe, o tebi..doduše, i prije sam non stop mislio o tebi, ali ovo sada baš boli, jer prije sam mogao nazvati, čuti tvoj glas, vidjeti te, poljubiti, zagrliti..ovako, ovako imam samo bol, samo patnju..uništen sam, ne znam kako se održavam u životu...nekako razmišljam da li ti ikada pomisliš na mene, da li ikada pomisliš o meni kao što ja non stop mislim o tebi, gdje si, kako si, sa kim si, šta radiš, kako se osjećaš..da li ti misliš o meni, da li znaš da sam uništen bez tebe, da sam kao bez duše, kao duh, da imam samo dvije želje, ili da budem sa tobom, ili da odmah umrem. Drugo mi ništa više i ne treba i ne želim. Koliko ovaj prekid utiče na mene, na moj život, primjećuju svi. Na poslu sam na rubu otkaza, jer pravim katastrofalne greške, kolege ne mogu da vjeruju, pomažu mi, čupaju me, vade me, a ja..meni je sve to svejedno. Čak je došlo do toga da žele da je nazovu i kažu koliko patim za njom. Danas sam cijeli dan se vozao po gradu i to preko Rajlovca, Buća potoka, Pofalića, pa preko Skenderije, i onda do na Jezero, jer sam nekako se nadao ne bih li je negdje slučajno sreo. Koliko sam izgubljen, govori i to da sam danas udario čovjeka na trotoaru, i to nenamjerno, sreća pa se nekako sve dobro završilo, uz izvinjenje i uz pruženu pomoć..Ne jedem, ne pijem, nemam volje ni za šta, SAMO NJU ŽELIM i ništa više. Pripremio sam sve papire i za upis na master, ali ću čekati do zadnjeg trenutka jer želim da mi ona popuni index, da imam njen rukopis, jer znam da će mi to biti sreća i da će mi donijeti sreću. U autu ima nekoliko vlasi njene kose koje čuvam, jer je to sve što imam od nje.. Ne znam dragi moji, ali ovo je nemoguće izdržati. JA NJU VOLIM, ja nju želim, samo nju, i onda kad pomislim šta smo sve prošli i šta smo sve zajedno prevazišli ne mogu da vjerujem da više nismo zajedno. Međutim, ovdje moram spomenuti nešto o čemu sam cijeli dan razmišljao. Postoji par osoba koje sve što više mislim sve više počinjem da drugačije gledam. Postoji jedna osoba koja je sve super, koja nikad nije ništa namjerno rekla loše o meni, ali neki njeni postupci su mi čudni. Nekada davno nagovarala je nju da ide sa nekim momkom kući, sama, autom. Idiotski. Kad smo se jednom posvađali i ja razgovarao sa tom dotičnom osobom, i bukvalno bio sje*an, nikakav, uništen, kao i sada, malo mi je falilo da zaplačem, ona je prenijela NJOJ kako sam ja svašta nešto rekao, nekih gluposti, a nije rekla kako sam izgledao, kao da sam bez života. Kad smo jednom bili posvađani pokazivala joj je nekog momka, fitnes trenera, govorila kako je lijep..kad god bi se posvađali, moja najdraža osoba je pričala i izlazila sa tom osobom i nikad nije bilo kako treba. Zadnji put kad smo se posvađali i kad smo sve riješili ona je namjerno kopala i stavljala me u nezgodnu situaciju, ispitivala kao da se tu o njoj nešto radi. Kažem, možda griješim, ali ja to nikada nikome ne bih tako uradio. Ako vidim da se neko voli, ne petljam se tu. Ne uništavam nečiju sreću, jer znam kako mene boli, kako se ja osjećam i znam da nikome nikada ne bih poželio nešto ovako. Vrijeme će pokazati, a Bog će sve vratiti, jer znam da su par puta slagali na mene, učinili mi nepravdu..ja to ne mogu halaliti, niti zaboraviti. Mogu preći preko svega, ali zaboraviti i halaliti neću i ne mogu. Samo mogu reći za tu osobu, SVAKA TI ČAST, NISAM TE TO NADAO OD TEBE. Kažem opet, možda griješim, izvinjavam se ako griješim, ali ja tako vidim stvari. Međutim, sada to nije bitno. To spominjem jer se bojim da ta osoba NJOJ ne nađe nekoga, nekako hajd da budem grub pa ću reći "ne nagovori" je i ne nađe joj nekog momka, jer tada bi se skoro pa ugasila i moja zadnja nada. Sve dok je ovako, postoji šansa, makar bila mala, malecka, ali postoji, mogu se nadati, jer kad se prestanem nadati, onda ću početi moliti Boga da umrem. Šta mi preostaje drugo nego da umrem, jer ja bez NJE ne mogu da živim. Sve mogu, ama baš sve, ali bez nje ne mogu. Neću. Da Bog da ja odmah umro, molim Boga da umrem ako ću živjeti bez nje. Molim Boga da umrem ako mi ona nije suđena. Šta da radim, kako da živim, ne mogu ljudi dragi..ovako se jedva držim u životu, osjećam se uništeno, bol me ubija..suze mi ne prestaju teći, srce i duša me moja boli, sve se kida u meni..zar je moguće da nešto ovako boli ljudi moji, zar je moguće da čovjek osjeća ovakvu bol..kao da je sva bol svijeta noćas u meni..ljudi moji dragi koliko mi nedostaje..sve mi njeno nedostaje..sve..mnogo mi nedostaje.. Za kraj, sve mogu da shvatim, sve da pojmim, ali činjenicu da odustaneš od nas, od naše budućnosti, našeg zajedničkog života, naših planova, naših snova i naših maštanja, to ne mogu i to neću nikada.. Znaj da te volim, volim tako mi Boga ludo, bolesno, najviše na svijetu, i srcem i dušom, i dok ima života u meni voljeti ću te i nadati ti se da ćeš makar nekad u životu biti moja. Do tada, znaj da ćeš zauvijek biti moja, jedna i jedina, život, sreća, ljubav, nada i najveća radost života moga <3 Zauvijek, samo tvoj Edo

17.10.2016.

OPET..DIO MENE JE UMRO

Opet..kako..zbog čega..milion pitanja, a uvijek se sve vraća na jedno..odgovor na ova pitanja i nije toliko bitan ni važan (ne kažem da je skroz nebitan) kao činjenica da NJE više nema. Ta činjenica me dovodi do ludila, dovodi me do toga da ne znam šta da radim sa sebe, sa svog života, kako da se postavim, kako da živim, a tako mi Boga dovodi me i do pitanja i zbog čega da živim, jer ona je bila moj život, moj izvor života, nada i snaga, sreća i oslonac, moj najbolji prijatelj i jedva sam čekao da se polože neke stvari u našim životima da konačno je mogu zvati i officijelno MOJA SUPRUGA, moj životni partner. Nadao sam se i maštao da ću ubrzo navečer lijegati i ujutru se buditi pored nje, da će ona biti prvo i posljednje u toku dana što ću vidjeti, da ću sa njom konačno moći dočekivati zajedno i dobre i loše trenutke i u cijelosti ih dijeliti sa njom..maštao jesam, nadao se, živio za to, a sada..sada se sve to srušilo kao kula od karata, i zbog čega.. - zbog sumnje. Znajući da ovo ONA nikad neće pročitati mogu jasno i glasno reći da nisam uradio ni radio ono za šta sam optužen, da ja jednostavno nisam takav da bih mogao sebi dopustiti to, da nisam hodao ni sijelio, da sam bio max posvećen poslu i obavezama u životu da bih mogao što prije položiti neke stvari da bih mogao ostvariti svoju najveću želju u životu - DA NJU OŽENIM ABD. Ehh, koje su to želje i planovi bili, koja maštanja, pa dolazilo je do toga da sam čak i naše razgovore zamišljao, naše svađe, naše planove, našu dječicu, tako sam želio da joj kuham, da radim za nju, da sredim kuću i perem suđe, da kokamo kokice i gledamo film i serije zajedno, da joj objašnjavam zašto je fino ponekad i tekmu pogledati, da odemo na utakmicu reprezentacije i Želje, da zajedno bacamo petarde, ali ono najvažnije sam najviše zamišljao i maštao, a to je, da u svakoj životnoj sitaciji, šta god da radili, činili, govorili, znamo da imamo jedno drugo, i da smo jedno drugome najveći i najjači oslonac, da smo mi TIM, i kad smo zajedno da smo nepobjedivi. Ali eto, sada nje više nema, nema njenog pogleda, njene divne kose, osmijeha, nema njenog divnog mirisa. U zadnje vrijeme, od zadnjeg pisanja, svašta se dešavalo, Naida je hB položila HG, većinu Morfologije, što me je više obradovalo nego činjenica da sam ja završio fax. Pored toga, napravila me gospodinom, nova odjeća, novo ponašanje, novi način života. Nakon što sam završio fax, počeo sam raditi u jednoj velikoj Sarajevskoj firmi/kompaniji, dobar je posao, odličan, ali veliki pritisak, mnogo se radi, non stop su neka velika očekivanja, galama, ali hB neka se radi. Upisao sam master, te sam zamijenio auto. Gledajući ovo desile su se neke zaista velike stvari, ali gledajući za mene one bitnije činjenice, nad našom vezom su se bili nadvili crni, tamni, gusti oblaci. Iskreno, nisam ih se bojao, jer sam znao da dokle god se držimo zajedno, niko i ništa osim Boga nam ne može ništa. Uzdao sam se u Boga, u nas, našu ljubav. Međutim, neki crvi sumnje su se uvukli kod nje, i nažalost, uz pomoć nekih dobacivanja određenih osoba, uspjeli su u svojoj misiji. Molim Boga da sve one koji su joj "pomogli" da ode od mene pokaže samo jedan mali djelić moje boli i tuge za njom, a to će im biti dovoljno da vide kakvu su nam nepravdu učinili i koliko su nekoga povrijedili. Ne želim proklinjati, ne daj Bože, ali molim vas, nemojte se miješati izmađu dvoje ljudi koji se vole, jer na kraju vi najviše doprinesete da se iz ljubavi rodi prekid i iz toga velika količina boli koja uništi ljudima živote. Meni je moj život uništen, jer šta god da imao, radio, učinio više ništa nema smisla niti svrhe. Ja jedino u životu što želim jeste ONA, ona mi samo treba i ništa više. Ne znam, zaista ne znam, niti mogu pisati, niti želim, jer sam srušen, uništen, jednostavno, boli, i nije me ni stid ni sram priznati da boli, boli kao nikada u životu. Činjenica da je nema više pored mene i da će je biti više me ubija. Njenim odlaskom od mene, umro je i dio mene, dio mene više ne postoji, a drugi jednostavno ne želi da živi. Međutim, moram priznati, da negdje u dubini moje duše i mog srca postoji jedna mala iskica, a to je neka nada..nada da ćemo možda nekada, negdje, možda čak na drugom svijetu se susresti i da ćemo biti zajedno, te da ćemo ostvariti ono što smo planirali i maštali na ovom svijetu. mene ta iskra ostavlja u životu i nekako daje mi snage da se nadam, da molim Boga i da cijelim svojim bićem se borim da se nekako, nekim čudom, Božijim davanjem, pomirimo, budemo zajedno, jer koliko ja nju volim Allah dragi zna, da uvijek kad pomislim na nju zadrhtim, srce mi brže zaigra, iako sam slomljen i uništen i sada se nasmijem, jer ona je moj život, ona je moje sve, to je bila i to će ostati do Sudnjeg dana. Ja znam da ja nju volim više nego što sam ikada ikoga volio i više nego što ću ikada ikoga voljeti, i da je jedino ona u mome srcu, i znam da dok živim da ću joj se nadati..zadnjim svojim izdisajima, zadnjim otkucajem srca ću posvjedočiti da je volim, da je bila i ostala moja jedina ljubav, moj najbolji prijatelj i moj jedini životni saputnik..a do tada, biti ću kao list na vjetru, neka me život nosi kako mu je volja, jer kad nema nje u mom životu, šta god da mi se desi nije bitno..kad ja nisam sa onom koju volim što bi rekao Balaš, pošto je ona bila prava stvar što kaže Čola, onda ne vrijedi ni živjeti..ako umrem bez nje, molim vas, napišite mi na mezaru: "Ovdje leži momak koji je volio samo NJU i nadao joj se svoje smrti". Pošto je već kraj, i pošto su nažalost skroz male šanse za pomirenje, moram reći da nikad, nikad, nikad nisam uradio ono što si mislila, i da si me neopravdano krivila, a nadam se da će ti vrijeme pokazati i dokazati to sve. Do tada, ja ti iskreno, ali ne i od srca, jer ne mogu protiv njega, želim da budeš sretna, pa i ako to bude bilo pored nekoga drugog, molim te, makar jedanput me se sjeti, jer iako sam ja bio idiot momak, kreten, iako sam pravio gluposti kao najveći levat, znaj da sam te volio, da te uvijek volim, znaj da si mi bila najbitnija u životu, da mi je sve tvoje bilo od neprocjenjive važnosti, da recimo auto ne usisavam jer ima par tvojih vlasi kose, da par drugih stvari ljobomorno čuvam i da su mi one najveće blago što imam, znaj da ću hodati ulicama kojima ti hodaš ne bih li te slučajno sreo, te ako me nekada vidiš, pa makar i izdaleka, makar mi se jednom nasmiji, zaboravi loše stvari, obraduj me tim svojim osmijehom, i nekad, u životu, u dubokim noćima, u svojoj samoći i tišini makar jednom pomisli: "Pa bio je taj Edin, kreten, idiot, jest da je bio nalet, ali voljeli smo se, imali smo mi finih dogodovština zajedno.." Ništa ne tražim, osim da me ne zaboraviš u potpunosti..možda nemam prava na to, ali eto..ja tako mi Boga tebe nikada neću i uvijek, dok živim, biti ćeš moja jedina i najveća ljubav i sreća i najveća želja. Volim te ljepotice moja medena, i to najviše na svijetu. Nemoj zamjeriti tvom bivšem Edi, nisam bio dobar, halali mi, ali trudio sam se, jest da mi nije išlo, ali da samo znaš koliko sam se trudio i koliko sam plakao zbog svojih grešaka i koliko sam sam sebe korio i grdio..ehhh...i da, ako ti nekad bude teško, pogledaj u nebo, vidjeti ćeš puno nebo zvijezda i pokoji mjesec i pomisli na mene, te znaj da ću ti se zauvijek nadati. VOLIM TE NAIDA! OPROSTI MI, i nažalost ZBOGOM do nekih boljih vremena!

07.12.2015.

<3 "Lijepo je imati tu svoju srodnu dušu, lijepo je znati da neko na tebe misli, da razmišlja o tebi. Lijepo je vidjeti i osjetiti taj pogled upućen tebi. Lijepo je znati da si voljen i da voliš..." <3

06.12.2015.

"Njeno mjesto je ovdje, u mom zagrljaju, sa glavom prislonjenom na moje srce. Naš svijet je svijet u kojem trebamo biti zajedno..." <3

24.11.2015.

BEZ NASLOVA

Pisati bez naslova, živjeti bez smisla, putovati bez kompasa, nekako to za mene dođe sve isto. Trenutno se osjećam kao da sve to radim, osjećam, jer niti imam naslova, niti kompasa niti išta. Čovjek kad izgubineke vrijedne stvari u životu trudi se da ono što mu preostane dobro drži, da se bori za njih, da ih ne ispusti iz ruku. Valjda sam i ja trebao biti jedan od takvih ljudi, ali eto nažalost nisam. Izgleda da me zaista Bog drugačijeg stvorio ili mi je namijenio drugačiju sudbinu. Mnogo toga se desilo u mome životu posljednjih mjeseci, sedmica, dana, a neke od najgorih stvari posljednjih nekoliko sati. Uzvišeni Bog u Svetoj knjizi kaže: "Allahovo određenje će doći, pa nemojte ga požurivati!" Zaista je Allah Veliki, Najmudriji, Najveći i Najmislosniji. U tako jednoj rečenici, izjavi rečeno je nešto veliko, čega bi čovjek da se u potpunosti pridržava tako lahko, lijepo i jednostavno mogao živjeti. Ali ne, čovjek griješi, ali nadam se da se i kaje i ono najvažnije da mu se može oprostiti. Jedan od takvih ljudi sam i sam, griješnik, veliki griješnik. Nisu to samo grijesi u pitanju, u pitanju su i greške prema drugim ljudima. Zamislite nešto najljepše što bi vam se ponudilo u životu, recimo neki skup auto ili nešto još vrijednije, recimo da imate 3 želje, i da vi te tri želje iskoristite u neke obične stvari, ili da ovaj skupi auto imate ali ga ne čuvate, ne ulažete u njega, ne njegujete, nego ponašate se ono, nonšalantno, imate ga i uvijek ćete ga imati. Naravno, tu je jedna velika i zamka i greška svih nas. Jednu od takvih katastrofalnih grešaka sam i ja napravio, možda jednu od najvećih u životu, a ako ne i najveću. Znate, čovjeku se život mijenja kako on želi, ali postoje i neke stvari koje ga mogu izdignuti visoko visoko, mogu ga učiniti počastvovanim i vrijednim poštovanja, ali isto tako neke stvari, neki događaji ga mogu povrijediti i srozati do dna, da potone i da ostane u mulju zaborava na samom dnu. Nažalost po mene, meni se desilo ovo drugo. Ko je kriv nije teško odrediti i protumačiti naravno, jer je čovjek sam odgovoran za svoja djela, postupke, za ono što čini ili za ono što je trebao a nije učinio. Kao što već rekoh, zadnji nekoliko mjeseci je bilo teško u mome životu. Mislio sam da ću diplomirati konačno, ali se to nažalost iskomplikovalo i to me je dotuklo. Nikome nisam smio reći koliko me bilo stid i sram što već nisam završio fakultet dok moje kolege imaju po već nekoliko godina radnog staža. Pored svega toga, neke druge stvari koje nisu za javnost a tiču se mog privatnog života jako su me pogodile i jako negativno utjecale na mene. Od marta mjeseca sam kod svoje kuće i bez obzira koliko se ja pretvarao da je meni fino ovdje, da volim biti ovdje, uporno se trudim da ubijedim i sebe i druge oko sebe da je OK što sam ja ovdje, realnost je totalno drugačije. Ja jednostavno nisam podešen da budem ovdje gdje sam sada, nisam navikao na to. Ja ne mogu podnijeti da se moj život sastoji u tome da ja po cijeli dan ne izađem iz kuće ili avlije, da se sa svojom, eto nažalost sada mogu reći bivšom djevojkom, čujem samo preko facebook-a ili preko poruka, da pričamo jednom ili dva puta dnevno. JA TO NE MOGU IZDRŽATI! Ja sam želio da to bude drugačije, nadao sam se da bi to moglo biti drugačije, jer ja ne mogu bez svoje (opet nažalost) bivše djevojke, koja je u svakom pogledu bila jedina pozitivna stvar u mome životu i koja me je jedina u potpunosti razumjela, voljela, shvatala i razumijevala i mimo svojih okvira i granica. Nažalost, i to sam uspio prokockati. Ehh, kako sam ja svoj život zamisljao sa 18-19 godina, bilo je to mnogo optimističnije, vedrije i veselije življenje, a kad sam tek nju upoznao, ma heej, ni Superman mi nije bio ravan koliko sam imao volje i snage za životom. Čak i u teškim situacijama kada se nisam nikome otvarao, kada nisam ni sa kim pričao, čak ni sa njom da u meni ne bi vidjela slabića, sama pomisao na nju davala mi je snagu, volju u životu. Koliko sam samo noći zaspao zamišljajući svoj život pored nje, dolaske kući i nju na vratima, gledajući je dok leži, spava, dok sjedimo i pričamo u našoj kući, i vjerujte tada se nisam ničega bojao, osim jedne stvari; a to je da se to ne raspadne. Znalo se desiti X puta da sam u "govnima" do grla, da o tome niko ništa ne zna osim Boga i mene, ali tješila me pomisao da imam nju, i odmah sam bivao veseliji. Kada bih gledao naše slike, uvijek bi mi bio osmijeh na licu, čak i sada dok pišem o njoj imam osmijeh, i uvijek bih zamišljao sebe pored nju, nikako bez nje nisam mogao zamisliti svoj život. Ali izgleda da je bilo suđeno drugačije. Iako ja sam bio uvijek zagovornik da je sudbina od čovjeka, odnosno da mu je suđeno ono za šta se bori, za šta dowi i čemu se nada i šta iskreno želi. Ja znam šta želim, za šta dowim, čemu se nadam ali znam da se nisam dovoljno borio, ali za sve u životu treba borba, a ja sam kao kakva kukavica pao na tom ispitu, ostao sam poražen daleko u zaboravu, iako sam uvijek za sebe smatrao da sam hrabar, da bih mogao biti vođa, nažalost ispostavilo se da sam samo rezerva, da nisam ni obični vojnik. Kako god, čovjek snuje a Allah određuje. Ja snujem nju, i uvijek ću je sanjati, jer ona je moj život, moja duša i moje srce. Bez nje sam kao robot, hladna mašina koja radi neke osnovne stvari u životu, ali sve dok nema nje ništa, ama baš ništa u životu neće biti vrijedno, ni fakultet, ni karijera, ni posao ni ništa. Ja sam svjestan da sam je izgubio, pogotovu sada nakon što smo definitivno prekinuli sve kontakte, ali eto, u ovoj mrkloj i teškoj, sniježnoj i hladnoj novembarskoj noći dižem ruke i molim Svevišnjeg da je čuva od svakog zla i molim Ga da joj podari finog momka koji će je voljeti i boriti se za nju onako kako to ona istinski zaslužuje, a i kojeg će ona voljeti. A što se tiče borbe, boriti će se ona za njega, u to nema sumnje. Ovo joj nikad ne bih mogao reći, jer ne bih imao snage i to ne bi bilo iskreno, a i ona u to ne bi vjerovala. Jest da ja nju želim više od bilo čega na svijetu, da je volim više nego sebe i da da moj život bez njenog prisustva u njemu prazan papir, ali ja sam svoju šansu imao, nažalost nisam iskoristio, ali znam da dok u meni kuca srce i do svog zadnjeg izdisaja, a Bog mi je svjedok da ću je voljeti i da ću joj se nadati!!! - a kao što Uzvišeni reče: "Allahovo određenje će doći, pa nemojte ga požurivati!"

26.05.2014.

SUNCE

Cijeli dan danas je bio nekako neobičan, naopak da tako najbolje kažem. Iz minute u minutu su se smjenjivali čas sunce, čas kiša, čas oblaci. Međutim meni to uopšte nije bilo toliko bitno kao ono gdje je ona, šta radi, s kim je, da li i na trenutak pomisli na mene, da li joj je i na tren žao to što je htjela da prekinemo, da li se kaje...Ustao sam kasno, nisam mogao kako treba ni spavati, pokušao malo da jedem na ručku, ali nije išlo. Samo sam gledao na sve strane ne bih li je makar na tren vidio, jer mi je to bilo prijeko potrebno, da mi makar to dadne snage da živim, da mogu da dišem. Iz minute u minutu sam ulazio na fb, na viber ne bih li na tren vidio da li je online, gledao na sve strane po domu po ulici, ali nažalost, nigdje je nisam vidio. To me je izluđivalo, pogotovu nakon teških snova. Mislio sam i ubijao sam sebe u pojam, pokušavao da odgonetnem šta mi je najbolje raditi u ovakvoj sitaciji. Išao sam baš iz krajnosti u krajnost, što je najgore na kraju sam počeo da mislim što nikada ne bih pomislio, da me više ne voli, da joj nisam bitan i da želi da me se riješi zbog nekoga drugog. Mislio sam da ću puknuti, pa sam zbog toga morao pobjeći iz doma. Zovnuo sam jarana Sejfu i dogovorio sa njim kafu. To je bilo poslije podne. Odlučio sam otići do SCC-a da kupim pantole što mi je ona preporučila. Onda sam pomislio zašto tu ne bi i kafu popili, jer sam znao da je ona na faxu do 5 i onda sam je mogao vidjeti. Sjedili smo, pričali međutim nje nije bilo. Mislio sam da ima nadoknadu, i onda polahko krenuo prema Bjelavama, vukući se kao puž ne bi li me ona stigla. Ali nažalost, često se okrećući ne bih li je vidio, nje nije bilo. Došao sam u sobu, bilo je neke raje i ja tu nisam mogao biti. Izašao sam na kraj hodnika, sjeo pored prozora i gledao kako raja ide na večeru, maštao sa smo i mi zajedno među njima, sjećao se kako smo i mi išli zajedno i pitao se zašto se ovo desilo, je li uopšte moralo doći do ovoga, i je li sve što se desilo zaista bilo vrijedno prekida, ove patnje, bola, tuge..Sjedio sam tu duže od sat vremena, nje nije bilo. Otišao sam na večeru sam, sjedio i pogledao je ne bi li došla, ali...nažalost..vratio sam se u sobu sav skrhan što je nisam vidio. Došao je i akšam, i htio sam da odem u džamiju da bih vidio makar njen prozor, svjetlo u njenoj sobi, jer više nisam mogao izdržati. U svemu sam samo nju tražio. Ugledavši svjetlo u sobi malo sam se smirio. Došao sam sa akšama i Mufko, Šemso su me izveli malo vani. Taman što sam sjeo, vidio sam je. Konačno. Bila je kući i zato je cijeli dan nisam vidio. U tom trenu srce je prestalo da kuca, prestao sam da dišem, ne znam ni šta sam mislio, ni pričao, duša je htjela da izađe iz njedara, oči su je pogledom grlile, a svaki dio moga tijela je težio da ustane i krene prema njoj, da je zagrli, da joj kaže koliko mi nedostaje, koliko je volim, koliko ludim bez nje, koliko mi je potrebna, koliko je želim pored sebe, koliko jednostavno ne mogu bez nje, ne želim i koliko me boli što nismo zajedno. Pratio sam je pogledom i poželio da ti trenuci traju vječnost, samo da je mogu gledati. Kad je otišla u sobu, ja više nisam mogao ostati vani, ustao sam i došao u sobu pokušavajući doći do sebe, pokušavajući da se smirim, te sam te trenutke ljubomorno i sa velikom pažnjom pohranjivao duboko u svoje srce, jer Bog dragi zna kada ću je opet vidjeti. Sada sjedim na krevetu, slušam pjesmu "Dođeš mi u san" i gledam samo u ovo što piše da je online, i molim Boga iz dubine duše ne bi li se nešto desilo da se pomirimo, jer kad se okrenem i vidim ovaj današnji dan shvatam da nisam svoj bez nje, da mi je potreban kompas u životu, vodič, a to je ona. Sve ovo zvuči ludo, ali neka je. Nikada u životu nisam više gledao da li je neko online ili ne do ovo sada. Nekako gledajući u to, osjećam kao da se dopisujemo, da se zezamo, smijemo..samo pitam se, da li i ona misli na mene, da li je i njoj ovako teško, da li i ona gleda u moj profil tako mnogo kao ja u njen..da li se kaje zbog svega..nažalost, milion pitanja bez odgovora. NEKA NAM JE DRAGI ALLAH NA POMOĆI, i neka nas On ponovo sastavi, da budemo aBd hajr jedno za drugo. To mi je najveća želja!!!

26.05.2014.

SUZA

Bez obzira šta god da bilo, pomirili se, nikada ne progovorili, nikada se ne pogledali, znaj da NIKADA, NIKADA, NIKADA ti neću oprostiti ove teške suze i ovu bol!!!

25.05.2014.

NEDOSTAJEŠ...

"Nedostaješ... Sve što je bilo, prošlo i što će zauvijek ostati želja. A znam da i ti misliš na mene. Osjetim to. Možda čak postavljaš ista pitanja kao i ja... Gdje sam, s kim sam, mislim li na tebe? Toliko pitanja, medu moj, a nema odgovora. I nećeš ga pronaći, sve dok ne raskineš taj pakt s inatom. I davno izgubljeni snovi, nikada se neće pronaći. I davno zamišljene želje, nikada se neće ispuniti. I davno zalutali MI, nikada se nećemo sresti."


Stariji postovi

n@let
<< 03/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

O MENI
Prezime: SALAMOVIĆ

Ime: EDIN

Spol: M

Državljanstvo: BiH

Datum rodjenja: 27.02.1990.

Mjesto rođenja: OLOVO

Opština: OLOVO

Zanimanje: STUDENT

Status veze: :(

e-mail: edins90@live.com

Mob: 061/549-144

Fakultet: EKONOMSKI FAKULTET U SARAJEVU

Srednja škola: GAZI HUSREV-BEGOVA MEDRESA

Omiljena muzika: ZDRAVKO ČOLIĆ, ŽELJKO JOKSIMOVIĆ

O meni: INTERESANTAN, FASCINANTAN, KOMPLIKOVAN I SIMPATIČAN

Mudrosti
Nikad ne donosite važnu odluku ako niste razmotrili barem dvije mogućnosti izbora.

Naše živote ne oblikuje toliko naše iskustvo, koliko naša očekivanja.

Voljeti se, to ne znači gledati se međusobno, već udruženo gledati u istom smjeru.

Vrlo je važno voljeti druge, ali je jednako tako važno pomoći i drugima da nas vole!

Čovjek ima dva uha i jedna usta - da bi govorio upola manje nego što sluša.

Dajemo savjete, ali - pružamo li dobar primjer?

Što je mekše od vode? Što je tvrđe od kamena? Ali, često meka voda dubi i tvrdi kamen.

Želiš li biti mudar, nauči razumno pitati, pozorno slušati, mirno odgovarati - i prestani govoriti kad se ništa više nema reći.

Ako govoriš, neka tvoje riječi budu vrijednije od tvoje šutnje.

MOJE PJESME
Znaj da bit' ću tu

Možda nisam znao
uvijek istom mjerom vratiti
zato otvaram ti srce kao pismo
neću nista skrivati

Pročitaj me do zadnje strane ti
i znat' ćeš da si najbolje do sada
što su prsti dotakli

Ti si kao zrno soli
tvoja ljubav nježno boli
nađi sreću u mom oku
kao more duboku

I znaj da bit' ću tu
i kad navrati nam tuga
ti u meni nađi snagu
prijatelja, vjernog druga

I znaj da bit' ću tu
da ti dobro dobrim vratim
i na vrhu i na dnu
da osmijehom te pratim

I možda nisam znao uvijek
prave riječi birati
ali nizašto na svijetu
tebe ne bi', ne bi' htio mijenjati

Ti si kao zrno soli
tvoja ljubav nježno boli
nađi srecu u mom oku
kao more duboku

I znaj da bit' ću tu
i kad navrati nam tuga
ti u meni nađi snagu
prijatelja, vjernog druga!!!


ŽIVIM DA TE VOLIM

Ovih dana jos sam isto tvoj,
Dok daljina nase svetlo gasi,
Da li sam ti davni nespokoj
ili osmeh sto ti lice krasi

Zivim da te volim,
Ne prestaje da boli,
Ponovo me tuga
pokida ko brodolom.
Zivim da te volim,
I opet nebo molim
Da se svaka zvezda zove
tvojim imenom

Ovih dana sve je kao pre,
Tebe svako secanje jos vrati,
Da li sam ti davno kajanje
ili dragi nemir sto te prati

Zivim da te volim,
Ne prestaje da boli,
Ponovo me tuga
pokida ko brodolom.
Zivim da te volim,
I opet nebo molim,
Da se svaka zvezda zove
tvojim imenom..


by: edin :)

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
17087

Powered by Blogger.ba